Običaj vjerničkih povorki s palminim grančicama nastao je u Jeruzalemu u IV. stoljeću, a u Rimu se prakticira od IX. stoljeća, odakle se raširio po cijeloj Crkvi.

Običaj se širio po Europi, pa su vjernici u mediteranskim krajevima upotrebljavali zelene grane palmi i maslina, a u kontinentalnim grane jelice ili kojeg ukrasnog grmlja što su ih imali pri ruci, a nakon sudjelovanja u bogoslužju nosili bi ih kao svetinju kući te stavljali u kuću ili u polja da im budu zaštita od nevremena ili kakvog drugog zla. Kad se spremalo nevrijeme, palile bi se te blagoslovljene grančice i molilo da Bog poštedi usjeve od tuče i nevremena.

Običaji umivanja u vodi posutoj cvjetnim laticama u Dalmatinskoj zagori i Lici te kićenju bunara cvijećem i zelenilom u panonskim krajevima su, kako navodi etnografski muzej, povezani s pretkršćanskim vjerovanjima.

Cvjetnicom počinje Veliki tjedan, spomen na posljednje dane Isusova života, njegovu muku i smrt. Posebno se slave Veliki četvrtak, Veliki petak i vazmeno ili uskrsno bdijenje.