Srijeda je, sunčana i topla. Snijeg koji je pao prije koji dan polagano se topi. Ričina je u svom koritu, bistra i žuborna kao da se raduje danu. Bez žurbe vijuga prostranim duvanjskim poljem, noseći slike krajolika uokvirene zimskom idilom,  negdje na sred polja, dvije vode stapa se u jednu i nastavljaju dalje kao jedno pamćenje.

Zajedno, u svom žuboru, kroz ponor, ispirući krševitu utrobu Grabovice, izviru u Vrilu, nadomak Buškog jezera, kojemu donose obilje hranjivih tvari što hrane život jezera.

Jezero ih prima potiho, široko i strpljivo. Jezero, modro i plavo, u svojim njedrima skriva brojne slike koje mu donose hladne vode Ričine i Šujice. Dok se sunce oslikava u plavetnilu boja, bljeskajući na valovima koje lagani sjeverac lomi o stjenovitu obalu, hladna voda se, nakon daleka puta, na trenutak odmara i upija pokoju zraku sunca.

Razigrana jata gnjuraca remete taj mir, zaokupljena igrom, uzdižu nove valove, kao da se nadmeću s hladnim povjetarcem sa sjevera. U toj igri vjetra i valova, hladne jezerske vode prekriva oblak koji zasjeni jezero. Nestaju slike krajolika, uronjene u dubinu.

Sutra je novi dan i nove slike zavičaja koje će Ričina i Šujica prikupiti i darovati jezeru.