Kad kiša spere svu prljavštinu što se nakupila u zraku, poljima i vododerinama punim smeća, a Ričina bučno proteče i sav taj talog i ljudski jal razlije preko sprudova, provuče se kroz gustu lužinu i odnese sve do sinjega mora…

Kad postane bistra i žuborna, Ričina se malo primiri. Zavlada smiraj, a ozon zamiriše na čistoću. Samo poneki prelet ptice, koja traži sklonište na obližnjoj pustoj pojati, remeti tišinu.

Tad zrak zatreperi, nošen hladnom strujom duvanjske bure, i iz svojih njedara iznjedri prve pahuljice snijega – čiste i lepršave. Lagano i potiho ravnaju i skrivaju sve neravnine, zaklanjajući ih od grubih pogleda prolaznika.

Mrkli mrak nestaje u snježnoj bjelini koja obasjava svaki kutak moga sela. Dječji pogledi iza zamagljenih prozora radoznalo prate let svake pahuljice dok trepereći traži svoje mjesto na livadi.

I dok pišem ove retke, malena sjenica privlači mi pozornost – nespretno kljunom kuca na prozor dok promatram kako snijeg plete bijeli veo oko pupoljka ruže.

Studeni je. Vani snijeg sve jače pada, a u kući vatra bukti u šporetu na kojem vrije voda za prvu jutarnju kavu. Razgovor krene…
– Eh, da je još obaviti svinjokolju, pa neka pada…, prvi je ovo jesenski snijeg, bogat i obilan.
Samo da ne zapuše bura…