U našim krajevima birtija nikada nije samo mjesto za piće, nego i za priču. A kad se tamo sretnu Čkalja i Nidža – priče teku kao vino.

Tako je bilo i jučer u omoljskoj birtiji „Omolje“. Nidža, poznat po svojoj veselosti i duhu, ponosno je izvadio svježi list hercegovačkog duhana. Nije trebalo dugo da ga pokaže svom prijatelju Čkalji, starom znalcu i uživaocu hercegovačke škije.

Razgovor se, naravno, nije zaustavio samo na duhanu. Povela se riječ i o Hajdučkoj družini, kojoj je Nidža vjeran član. Njegov stas i držanje toliko podsjećaju na legendarnog Mijata Tomića da ga prijatelji, uz smijeh, često zovu upravo Mijatom. Tako je i tema skrenula u hajdučke dane i priče o tome kako družina napušta Vran planinu kad dođu studeni, te se spušta jatacima u Hercegovinu i Dalmaciju da prezimi.

„Ova godina bila je rodna,“ kaže Nidža, mašući listom duhana kao kakvim barjakom. „Bit će ovo zahvalnica mojoj družini za svu pomoć i obranu od osmanskog harača.“

I dok se u njegovim riječima miješala šala i ozbiljnost – podsjetnik na vremena kad je narod živio pod teškom rukom osmanske vlasti – Čkalja je šutke promatrao veliki duhanski list. Zamišljeno je uzdahnuo i promrsio:

„Eee, koliko bi se od ovoga cigara moglo saviti…“