Jutros, dok sam prolazio kraj Ričine ispod Seonice, dočekao me prizor koji se rijetko viđa – veliko stado ovaca na pojilu. Skupile se oko vode, žedno se napajaju, mirno i polako, kao da unose spokoj u cijeli kraj. Nije to prizor na koji smo danas navikli, jer su ovce s naših pašnjaka gotovo nestale.

Sjetih se kako je nekada Seonica imala na stotine ovaca. Gotovo svako domaćinstvo čuvalo je stado, a brda i livade odzvanjale su blejanjem i zvonjavom zvona. Danas, u selu nema više ni jedne ovce. Ovo stado, što dolazi na Ričinu, nije iz Seonice nego iz prekopoljskog sela Bukovice.

Duvanjski kraj bio je nekoć pravi stočarski kraj – tisuće ovaca paslo je na prostranim planinskim pašnjacima. Danas se stada mogu vidjeti tek u nekoliko sela, kao rijetka uspomena na davno bogatstvo i način života.

Gledajući ih jutros na pojilu, činilo mi se kao da vrijeme na tren zastaje i vraća sliku prošlih dana, kada je ovčarstvo bilo ponos i snaga ovoga kraja, a život jednostavniji, ali ispunjeniji.