Danas, kišno prijepodne  odvelo me do Studene. Dok Studena orošena proljetnom kišom,  iščekuje zrake  sunca,  pomalo  je uspavana. Nema nikoga osim tišine.  Tišina koja na ovom mjestu okrjepi svakog onog tko svrati u ovu oazu mira. Ovdje u čistoći prirode tko traži i naći  će svoj mir. Mir, kojeg na trenutak poremetiti  poneki cvrkut ptice ili žubor potočića kojemu se čista voda   lagano provire između oblutaka hladnog kamena i ozelenjele lužine  ne skrivajući svoju razigranost.  Da, ovdje u Studenoj udomila se zarobljena ljepota prirode među blagim brežuljcima Jarma. U dane vikenda oživi Studena i u trenu postane razigrana, raspjevana i raspričana. Tad Studena ima dušu.

     Danas,  Studena buja od trave, prolistalog i procvalog okolnog drveća, a u modro-zelenom  jezeru sitne kapi kiše stvaraju  rasplesane valove. I dok napuštam Studenu kiša sve jače pada.

         Malo nizvodno u šikari stoji zarastao stari mlin. Nekad životan a danas oronuo i bez života. Samo naznaka kako se nekada ovdje živjelo. Ostade samo spomen i polomljeno mlinsko kolo.